Tonem.
Laganim koracima skidam odijelo tkano od boli
dok me sustiže vlastita melankonija.
Nostalgija hvata nebo, koje ispušta lagani uzdah
i nesvjesno me vodi dolje.
Osluškujem tamu, tako iracionalnu, tihu.
Ja nemam drugog prijatelja.
Tišina mi spušta glas dok podižem ruku.
I ona krvari sa mnom.
Umorne misli me tjeraju da plivam, a ja
poput stanovnika Palijativne avenije
nastavljam da tonem.
Ruke mi nisu čiste. Njihove pore čine uspomene,
proizvod vlastite mašte a
mehanizam mi postaje tako slab,
da ga ni sama nisam svjesna.
Borim se, pasivnost svira simfoniju života
a ja najednom osjećam. Znam.
Ovo je interludij.
Ovo je stvarnost.
Ovo je život koji me vodi u kraj, i smrt koja se bori za život.
Zaustavlja me i da upitam,
zašto nisam mogla bi—